субота, 11. април 2020.



BITI DRUGAČIJI, III deo

Hipotetičke situacije su najbolji poligon za vežbanje. U bogatom iskustvu kroz rad sa grupama odraslih učenika imala sam priliku da ispitam učinak ovih vežbi. U početku su to bile jednostavne situacije u kojima je trebalo smisliti originalna rešenja i snaći se u nepoznatim okolnostima. Nisam ja to izmišljala zbog mene. Iako su mi se takve situacije dešavale kroz život spontano, namera mi nije bila da nekoga uvedem u nešto slično zbunim već da ukažem na lične potencijale. Ono što se meni dešavalo nisam tražila, nisam sebi zadavala takve zadatke u cilju nekog treninga, već sam vođena od jednog do drugog ekstrema i izazova da bih ovde pisala o tim iskustvima. To je sada jasno. Pokušaji da vežbama utičem na razvoj ličnih potencijala, na snalažljivost, suočavanje i samim tim gubljenje straha, na razvoj mašte izvan okvira (jer i mašta nas ograničava), na oslobađanje od ograničenja i uverenja bili su nedovoljni za buđenje. Takođe sada je jasno da jedino krupna stvar poput ove globalne krize može čoveka naterati na promene.
Situacija u kojoj se trenutno nalazimo više nije hipotetička vežba već naš stvarni život. Da je seme koje sam posejala plodno, pokazuju moji probuđeni učenici koji sada imaju svoje blogove, grupe na društvenim mrežama, YouTub kanale, imaju svoje učenike i pratioce pa krupnim koracima koračaju napred. Pišu objave, pričaju svoje originalne lične priče, imaju originalne ideje, platforme, koriste svu naprednu tehniku kombinovanu sa probuđenim saosećanjem, ljubavlju i poverenjem u život. To mi daje krila. Kada mogu oni i ja, znam da možete vi, mogu svi.
Prva hipotetička situacija je bila da se jednom gradu pomogne u socijalnoj politici. Zadatak se odnosio na to da se nađu nova i drugačija rešenja za vaspitanje i čuvanje dece, poslove i zapošljavanje žena, nove načine nege i isceljenja. Od svega toga ostali su neki dobri pokušaji i moj roman „Alhemičarka Jasna“ koji sam započela da pišem zabavljajući moje prijatelje na Fejsbuku. Poslednji pokušaj sa grupom sastojao se u tome da osmislimo novu planetu poput Zemlje i da joj udahnemo život. Sve između tih vežbi davalo je polovična, nepotpuna rešenja pokazujući da nismo dorasli takvim situacijama kao kokreatori. Ova poslednja pokazala je još nešto: da nakon poleta mašte sve posle dođe na staro jer je poznato, lakše i ne zahteva napore kreiranja. Tu i jeste greška. Mi kreiramo svaki svoj trenutak. Ovaj život je kompletno naša kreacija. Ovde smo da to naučimo.
Pogledajte samo filmove koji su postali jako popularni. Naglašeno je da Zemlja dolazi u krizu dok je predsednik čovek crne boje kože. Da situaciju rešava (uglavnom glumac Brus Vilis) neko ko ima jako srce i jak motiv. I da je spas i rešenje tamo gde niko ne gleda, jer smo svi fokusirani na poznata i uglavnom tehnička rešenja. Peti element – ljubav – put srca, jedini je ispravan put. Svi ti filmovi i stvarnost koju gledamo oko sebe pokazuju nam koliko je napredovala tehnika, koliko su sredstva i alati, da ne kažem oružje, usavršeno ali čovek je ostao isti. Niko se nije setio da osposobi čoveka da upravlja svim tim dostignućima već je to privilegija samo nekih (veoma ih je mali broj). Kao što je kroz istoriju pismenost i znanje bilo privilegija i nedostižno širim masama. I ženama.
Svaki izazov koji imate shvatite kao jednu hipotetičku situaciju. Analizirajte prvo svoje resurse koji su vam za to potrebni, a zatim sagledajte poznata moguća rešenja. Ako ih ne pronađete, ili nisu funkcionalna, smislite i napišite tri nova i do sada neprimenjena rešenja u takvim situacijama. A onda smislite još tri. Jedan od tih biće od pomoći. U svakom slučaju, dok smislite ukupno šest novih rešenja, vi ste napravili krupan iskorak iz starih okvira u kojima ste se vrteli oko problema, a ne rešenja. A svoju svesnost ste pomakli na stepenicu više. Kada shvatite da za sve postoji rešenje, na putu ste da se oslobodite straha za opstanak ali povećavate i nivo samopouzdanja. Reakcija mojih radioničara kada zatražim tri originalna i nova rešenja uglavnom je bio otpor ali kada su videli, posle prvog rešenja, da postoji mogućnost za ono što oni pre nisu videli, onda su daleko premašivali broj šest.
Ne treba čekati prisilne momente iako smo trenutno u jednom takvom. Ali ako ne ide milom, mora silom. Još uvek vlada onaj stav da se ne preduzima ništa dok voda ne dođe do grla. A tada zovemo Boga u pomoć. Koji verovatno samo čeka naš poziv.